Sastav "Imati i nemati"
Gladni stolećima, kupujemo više hleba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hleb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi.
Vidim, na trotoaru kontejner za đubre. Nad njim nagnuta mlada žena u uflekanoj haljini, koja pamti i bolja vremena. Nešto gleda. Nekome nešto govori.
Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa devojčica duge kovrdžave kose. Ona liči na Botičelijevog anđela. Izranja iz đubreta kao mala Venera iz školjke i mutne morske pene koju je izbljuvao grad.
Devojčica kaže majci: „Nema…“
Ima li kraće i strašnije reči u našem jeziku od tog večnog „nema“? Ta reč predugo traje.
Majka kaže: „Pogledaj još malo…“, i dete ponovo iščezava u đubretu.
Stojim zapanjen tim prizorom. Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke hleba u đubre. On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Hleb volšebno iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči.
Gladni stolećima, kupujemo više hleba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hleb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi.
Naši stari su nas učili da podignemo komad hleba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Jedanput sam video princezu Jelisavetu kako podiže komad hleba koji joj je pao, kako ga ljubi i krsti se. Dobar, zaboravljeni običaj, pun poštovanja prema hlebu. Zaboravljen, kao i stara reč – zadužbina.
Stari beogradski trgovci, proglašeni posle rata okorelim kapitalistima, ostavili su iza sebe zadužbine. Šta je s novim?
Danas ima mnogo bogatijih od njih, pa opet, niko ništa ne ostavlja. Stisli se i ćute. Naši, koji su uspeli u belom svetu: naftaši, bankari, industrijalci… niko da pokloni gradu česmu, javnu zgradu, skulpturu, stipendiju, topli obrok za sirotinju… Kome će sve to da ostave? Svojoj deci? Ali, zna se: uvek postoji generacija koja stiče, i ona druga, koja rasipa. Niko neće ništa poneti na onaj svet, kada jedanput bude odlazio.
Izgubljene su sve vere, sem religije sticanja.
I ako su otimali, krali, eksploatisali, cicijašili, stari trgovci, tadašnji kontroverzni biznismeni su, opet, sve to ostavljali otačestvu, da nekako iskupe grešnu dušu. Šta mi da ostavimo? Šta su naše zadužbine? Možda treba početi od nečeg malog, gotovo nevažnog? Svet se ne popravlja velikim gestama, već sitnicama. Možda, za početak, treba ostavljati stari hleb u plastičnu kesu pokraj kontejnera? Dve uvele viršle, dopola popijen jogurt? Dotrajale cipele? Kakvo vreme, takve zadužbine! Mogu sasvim lepo da stanu u plastičnu kesu.
Ostavljam je pokraj kontejnera i okrećem se posle par koraka. Nestala je! Ta naša mala zadužbina nekada se zvala sevap.
Šta je sevap? To je kad činiš dobro delo, a ostaješ nepoznat. Nečija zahvalnost hranila bi tvoju sujetu. Stara gospoda, u prevrnutim grombi-kaputima, obilaze pijace i skupljaju lišće kupusa, poneki otkotrljani krompir, zaboravljenu šargarepu, dva lista zelene salate… Prevrću po kontejnerima i izvlače novine i nedopušene cigarete. Zovu ih – đubroselektori! Jedan nosi karirani kačket (znam i čiji je bio). Oni više nemaju obavezu da budu gospoda. Oslobođeni su…
Nedavno sam u nekim novinama, u dodatku „Nekretnine“, video fotografije vila na Dedinju koje se prodaju. Bile su tu i cene: šest miliona evra, četiri i po miliona, tri miliona, dva i po… Zanimljivo, među tim cenama nije bilo nijedne od milion evra – jedine koju bi mogao da plati dobitnik Nobelove nagrade za književnost, koja toliko iznosi. Neverovatno da najslavniji svetski pisac ne može da kupi ni najmanju vilu u jednom kontroverznom beogradskom kraju. Od časa kad sam to saznao, prestao sam da se nadam Nobelovoj nagradi. Ne vredi; ostaću zauvek u jednoj staroj kući, građenoj 1926. godine, sa lipom, česmom i tri komšije u zajedničkom dvorištu, koje mi s vremena na vreme donose tek ispečene uštipke ili parče gibanice.
Zanimljivo, novi bogataši, potekli s juga, navikli na stari kraj, oko svojih vila na Dedinju podižu visoke zidove sa prorezima, nalik na puškarnice, a jedan od njih je na ulazu u svoje imanje podigao pravu Trijumfalnu kapiju. On ima i grb, koji je odnekud maznuo: na njemu su dva lava (omiljene životinje u njegovom selu), ali ti lavovi nose bele čarape na crne mokasine.
Nema većeg straha od onog kad čovek oseti da će biti zaboravljen. Taj strah od zaborava nagonio je najmoćnije ljude sveta da angažuju velike umetnike i da im budu mecene, pa su tako Mediči i Sforce, kao i mnoge pape, unajmljivali Mikelanđela, Leonarda i Rafaela da bi, upisani u istoriju njihovih dela, preplovili more vremena i zaborava.
Mladi ljudi, u naponu snage i groznice sticanja, ne stižu da misle o tome.
Gutajući energiju, vreme i prostor, oni veruju da su večni i ne sanjajući da će im sve to potrošiti i upropastiti, već kao što to biva, naredna generacija. Zbog toga su najmudriji od prebogatih još za života ostavljali zadužbine otačestvu koje ih i danas svakog dana pominje. Ilija Milosavljević, zvani Kolarac, tako, ostavi Beogradu velelepno zdanje, a njegovo ime se svake večeri još uvek pominje. On je bio iz sela Kolara, sin abadžije i ratnika aba-Milosava, sa kojim je jednoga jutra 1813, bežeći od Turaka, preveslao Dunav dok je za starim čunom plivao njihov jedini imetak – belo ždrebe na povocu. Vidim to jutro u bledoj izmaglici reke. Otac i sin vežu svoj čamac za daščani dok pančevačkog pristaništa. Tamo dalje je stočna pijaca na kojoj će Ilija Kolarac postati najčuveniji trgovac nadmudrivši Grke, Cincare, Jevreje, Jermene i Turke – postavši Ilija Srbijanac ili Servijaner, čiji će tovari brašna i krda svinja zaploviti Dunavom ka gornjim mestima, a slava zasmetati knezu Milošu, dok će zlato poteći rekom da bi se jednoga dana, mnogo godina posle njegove smrti, podigao Kolarčev narodni univerzitet, u čijoj ćemo dvorani slušati Johana Sebastijana Baha – hladne odseve metematike i kristala.
Treba se setiti i preteče dobrotvora, grofa Save Vladislavića, zvanog Raguzinski. Bio je ministar Petra Velikog i Katarine, i bogato je darovao manastir Žitomislići, koji su, inače, kao ktitori, u četrnaestom veku podigli Hrabreni Miloradovići, preci znamenitog ruskog Kutuzovljevog generala Miloradovića… Grof Sava Vladislavić je, inače, poklonio Petru Velikom Puškinovog pretka, Abisinca Hanibala, koga je car oslobodio ropstva i načinio od njega svog generala i plemića.
Hercegovac Luka Ćelović, koji je u prestonicu došao sa dva dinara u džepu i kome je Jovan Dučić davao novac za železničku kartu da se okane Beograda i vrati u Trebinje, neženja i skroman čovek koji je čitavog života spavao na gvozdenom vojničkom krevetu, ostavio je Beogradskom univerzitetu, sem velelepnog hotela „Bristol“, gotovo čitavu Karađorđevu ulicu i park kod Železničke stanice.
Mogli bismo ovako nabrajati do mile volje, sve do Igumanova, koji je svoju predivnu palatu poklonio Pravoslavnoj crkvi, i Nikole Spasića sa zadužbinom u Knez Mihailovoj, da bismo se na kraju setili mnogih bogataša kojima ne pada na pamet da daju ni mrvicu svoga bogatstva narodu iz koga su potekli. Alavi, kao što ih je Bog dao, gutaju sve čega se domognu, bežeći od genetske gladi koja ih razjeda iznutra.
Uz to, novopečeni bogataši su izuzetne cicije, stipse ili džimrije, što bi rekao narod – naročito oni što žive na Zapadu. Evro im je veliki kao kuća. Tako se nekako udesi da ja, siromah, plaćam piće milionerima, jer oni nikada ne nose keš, a nemoguće je kreditnom karticom platiti dva oštra pića u pabu. Zato su i bogati, jer nikada ništa ne plaćaju. Ne plaća onaj ko ima, nego onaj ko se navikao da plaća.
Gle, trese se imperija za koju smo verovali da će trajati večno. Pucaju banke kao prezrele tikve, a kriza se širi sve do Evrope. Kažu da mi to nećemo osetiti, jer ionako nemamo para koje bi mogle da propadnu. Kao tipičan Srbin, ja, na primer, u banci imam nekoliko stotina evra, što se kaže – ni za sahranu. Nije mi žao i ako propadnu.
Ako ikada umrem, što rekao drug Tito, moraće da me sahrane o državnom trošku, u Aleji zaslužnih građana, gde ću ostatak večnosti preležati, siguran sam, uz nekog sa kim nisam govorio pola života.
Bar ćemo se siti naćutati.
Na kraju, setih se divne misli koju je voleo da ponavlja moj pokojni prijatelj, Hilandarac, otac Mitrofan: „Naše je samo ono što poklonimo drugima.“ A iz đubreta ponovo izlazi tamnoputa devojčica blistavih očiju i kaže majci: „Nema!“ I pored svega, lepa i nasmešena, ona izlazi poput zaštitnog znaka za nadu. U tom trenutku, nekome, ko zna zbog čega, zastaje zalogaj u grlu.
Vidim, na trotoaru kontejner za đubre. Nad njim nagnuta mlada žena u uflekanoj haljini, koja pamti i bolja vremena. Nešto gleda. Nekome nešto govori.
Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa devojčica duge kovrdžave kose. Ona liči na Botičelijevog anđela. Izranja iz đubreta kao mala Venera iz školjke i mutne morske pene koju je izbljuvao grad.
Devojčica kaže majci: „Nema…“
Ima li kraće i strašnije reči u našem jeziku od tog večnog „nema“? Ta reč predugo traje.
Majka kaže: „Pogledaj još malo…“, i dete ponovo iščezava u đubretu.
Stojim zapanjen tim prizorom. Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke hleba u đubre. On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Hleb volšebno iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči.
Gladni stolećima, kupujemo više hleba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hleb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi.
Naši stari su nas učili da podignemo komad hleba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Jedanput sam video princezu Jelisavetu kako podiže komad hleba koji joj je pao, kako ga ljubi i krsti se. Dobar, zaboravljeni običaj, pun poštovanja prema hlebu. Zaboravljen, kao i stara reč – zadužbina.
Stari beogradski trgovci, proglašeni posle rata okorelim kapitalistima, ostavili su iza sebe zadužbine. Šta je s novim?
Danas ima mnogo bogatijih od njih, pa opet, niko ništa ne ostavlja. Stisli se i ćute. Naši, koji su uspeli u belom svetu: naftaši, bankari, industrijalci… niko da pokloni gradu česmu, javnu zgradu, skulpturu, stipendiju, topli obrok za sirotinju… Kome će sve to da ostave? Svojoj deci? Ali, zna se: uvek postoji generacija koja stiče, i ona druga, koja rasipa. Niko neće ništa poneti na onaj svet, kada jedanput bude odlazio.
Izgubljene su sve vere, sem religije sticanja.
I ako su otimali, krali, eksploatisali, cicijašili, stari trgovci, tadašnji kontroverzni biznismeni su, opet, sve to ostavljali otačestvu, da nekako iskupe grešnu dušu. Šta mi da ostavimo? Šta su naše zadužbine? Možda treba početi od nečeg malog, gotovo nevažnog? Svet se ne popravlja velikim gestama, već sitnicama. Možda, za početak, treba ostavljati stari hleb u plastičnu kesu pokraj kontejnera? Dve uvele viršle, dopola popijen jogurt? Dotrajale cipele? Kakvo vreme, takve zadužbine! Mogu sasvim lepo da stanu u plastičnu kesu.
Ostavljam je pokraj kontejnera i okrećem se posle par koraka. Nestala je! Ta naša mala zadužbina nekada se zvala sevap.
Šta je sevap? To je kad činiš dobro delo, a ostaješ nepoznat. Nečija zahvalnost hranila bi tvoju sujetu. Stara gospoda, u prevrnutim grombi-kaputima, obilaze pijace i skupljaju lišće kupusa, poneki otkotrljani krompir, zaboravljenu šargarepu, dva lista zelene salate… Prevrću po kontejnerima i izvlače novine i nedopušene cigarete. Zovu ih – đubroselektori! Jedan nosi karirani kačket (znam i čiji je bio). Oni više nemaju obavezu da budu gospoda. Oslobođeni su…
Nedavno sam u nekim novinama, u dodatku „Nekretnine“, video fotografije vila na Dedinju koje se prodaju. Bile su tu i cene: šest miliona evra, četiri i po miliona, tri miliona, dva i po… Zanimljivo, među tim cenama nije bilo nijedne od milion evra – jedine koju bi mogao da plati dobitnik Nobelove nagrade za književnost, koja toliko iznosi. Neverovatno da najslavniji svetski pisac ne može da kupi ni najmanju vilu u jednom kontroverznom beogradskom kraju. Od časa kad sam to saznao, prestao sam da se nadam Nobelovoj nagradi. Ne vredi; ostaću zauvek u jednoj staroj kući, građenoj 1926. godine, sa lipom, česmom i tri komšije u zajedničkom dvorištu, koje mi s vremena na vreme donose tek ispečene uštipke ili parče gibanice.
Zanimljivo, novi bogataši, potekli s juga, navikli na stari kraj, oko svojih vila na Dedinju podižu visoke zidove sa prorezima, nalik na puškarnice, a jedan od njih je na ulazu u svoje imanje podigao pravu Trijumfalnu kapiju. On ima i grb, koji je odnekud maznuo: na njemu su dva lava (omiljene životinje u njegovom selu), ali ti lavovi nose bele čarape na crne mokasine.
Nema većeg straha od onog kad čovek oseti da će biti zaboravljen. Taj strah od zaborava nagonio je najmoćnije ljude sveta da angažuju velike umetnike i da im budu mecene, pa su tako Mediči i Sforce, kao i mnoge pape, unajmljivali Mikelanđela, Leonarda i Rafaela da bi, upisani u istoriju njihovih dela, preplovili more vremena i zaborava.
Mladi ljudi, u naponu snage i groznice sticanja, ne stižu da misle o tome.
Gutajući energiju, vreme i prostor, oni veruju da su večni i ne sanjajući da će im sve to potrošiti i upropastiti, već kao što to biva, naredna generacija. Zbog toga su najmudriji od prebogatih još za života ostavljali zadužbine otačestvu koje ih i danas svakog dana pominje. Ilija Milosavljević, zvani Kolarac, tako, ostavi Beogradu velelepno zdanje, a njegovo ime se svake večeri još uvek pominje. On je bio iz sela Kolara, sin abadžije i ratnika aba-Milosava, sa kojim je jednoga jutra 1813, bežeći od Turaka, preveslao Dunav dok je za starim čunom plivao njihov jedini imetak – belo ždrebe na povocu. Vidim to jutro u bledoj izmaglici reke. Otac i sin vežu svoj čamac za daščani dok pančevačkog pristaništa. Tamo dalje je stočna pijaca na kojoj će Ilija Kolarac postati najčuveniji trgovac nadmudrivši Grke, Cincare, Jevreje, Jermene i Turke – postavši Ilija Srbijanac ili Servijaner, čiji će tovari brašna i krda svinja zaploviti Dunavom ka gornjim mestima, a slava zasmetati knezu Milošu, dok će zlato poteći rekom da bi se jednoga dana, mnogo godina posle njegove smrti, podigao Kolarčev narodni univerzitet, u čijoj ćemo dvorani slušati Johana Sebastijana Baha – hladne odseve metematike i kristala.
Treba se setiti i preteče dobrotvora, grofa Save Vladislavića, zvanog Raguzinski. Bio je ministar Petra Velikog i Katarine, i bogato je darovao manastir Žitomislići, koji su, inače, kao ktitori, u četrnaestom veku podigli Hrabreni Miloradovići, preci znamenitog ruskog Kutuzovljevog generala Miloradovića… Grof Sava Vladislavić je, inače, poklonio Petru Velikom Puškinovog pretka, Abisinca Hanibala, koga je car oslobodio ropstva i načinio od njega svog generala i plemića.
Hercegovac Luka Ćelović, koji je u prestonicu došao sa dva dinara u džepu i kome je Jovan Dučić davao novac za železničku kartu da se okane Beograda i vrati u Trebinje, neženja i skroman čovek koji je čitavog života spavao na gvozdenom vojničkom krevetu, ostavio je Beogradskom univerzitetu, sem velelepnog hotela „Bristol“, gotovo čitavu Karađorđevu ulicu i park kod Železničke stanice.
Mogli bismo ovako nabrajati do mile volje, sve do Igumanova, koji je svoju predivnu palatu poklonio Pravoslavnoj crkvi, i Nikole Spasića sa zadužbinom u Knez Mihailovoj, da bismo se na kraju setili mnogih bogataša kojima ne pada na pamet da daju ni mrvicu svoga bogatstva narodu iz koga su potekli. Alavi, kao što ih je Bog dao, gutaju sve čega se domognu, bežeći od genetske gladi koja ih razjeda iznutra.
Uz to, novopečeni bogataši su izuzetne cicije, stipse ili džimrije, što bi rekao narod – naročito oni što žive na Zapadu. Evro im je veliki kao kuća. Tako se nekako udesi da ja, siromah, plaćam piće milionerima, jer oni nikada ne nose keš, a nemoguće je kreditnom karticom platiti dva oštra pića u pabu. Zato su i bogati, jer nikada ništa ne plaćaju. Ne plaća onaj ko ima, nego onaj ko se navikao da plaća.
Gle, trese se imperija za koju smo verovali da će trajati večno. Pucaju banke kao prezrele tikve, a kriza se širi sve do Evrope. Kažu da mi to nećemo osetiti, jer ionako nemamo para koje bi mogle da propadnu. Kao tipičan Srbin, ja, na primer, u banci imam nekoliko stotina evra, što se kaže – ni za sahranu. Nije mi žao i ako propadnu.
Ako ikada umrem, što rekao drug Tito, moraće da me sahrane o državnom trošku, u Aleji zaslužnih građana, gde ću ostatak večnosti preležati, siguran sam, uz nekog sa kim nisam govorio pola života.
Bar ćemo se siti naćutati.
Na kraju, setih se divne misli koju je voleo da ponavlja moj pokojni prijatelj, Hilandarac, otac Mitrofan: „Naše je samo ono što poklonimo drugima.“ A iz đubreta ponovo izlazi tamnoputa devojčica blistavih očiju i kaže majci: „Nema!“ I pored svega, lepa i nasmešena, ona izlazi poput zaštitnog znaka za nadu. U tom trenutku, nekome, ko zna zbog čega, zastaje zalogaj u grlu.
Vece
Veče je sedim kraj starog kamina koji se nalazi u mojoj sobi. Pucketa tiha vatra koja me čini sve smirenijom i polako opet tonem u sečanja o tebi, tebi radosti duše moje. Samo sada se setih onog dana koji jedva mogu da izustim onog dana kada su mi tvoje tople oči kazale da ne žele da se više ogledam u njima. O mračni trene zar postojiš samo da bi me ubijao tiho i neprimetno? Čase, zašto si otkucao taj minut, zašto nisi preskočio i nastavio bez tog trenutka?Tada sam po prvi put u životu osetila bol koji nije samo razorio moje nade već i dušu tebi obećanu.od tog momenta pa nadalje moja jedina radost bila je Gospod. Njemu sam se jedino radovala čak i danas ovog dana, časa, ovog minuta i sekunde radost mi je jedina u Gospodu. Milo stvorenje, pa tebi nikada nije bila bitna nijedna moja suza prolivena. Nijedna sreća nije u stvarnosti dosegnula srce tvoje i sada sada kada imaš svoju radost tebi nije bitno da li će sledeča suza pasti iz mog oka ili će se tu zaustaviti i nestati zauvek. Nije ti bitno to da li moja duša pita za tebe, već smelo osuđuješ svaku moju godinu koju poklonih tebi. Ne želiš ni da pitaš kako sam jer znaš da ću ti istinu reći o osećanjima svojim, već smelo ćutiš i okrećeš glavu od mene da nebi nosio na savesti svoju grešku. Tvoja jedina greška je što si mislio da ću tvoje laži razumeti kao sopstvenu grešku. Da ču zaboraviti tebe kao ti svoju grešku samo jedino nisi razumeo nisi razumeo da ja nisam ti.
Jutro
Jutro je… Lagani talasi se polako uzdižu … Plima nadolazi… Vetar iz tajnovitog pravca poče da mi mrsi pomahnitalu kosu koja se viorila plešući sa svakim zrakom sunca. Pesma morskoh galebova poče da me tera u osećanje koje izbegavah i protiv kojeg se borih svim silama. Poče da me vraća u vreme kada sam slušala tvoj meki i topli glas koji ispušta najfinije note koje ni jedan instrument nije mogao da izvede. Tada, tada sam prvi put osetila nežnost laneta i hrabrost sokolakoji je budno pratio svaki pokret moga srca. Ne shvatam kako postoji tako ljupko stvorenje poput tebe? Milog li čoveka, pomislim u sebi kada god me vrati sećanje na našu sobu punu ptica koje su širile krila nad našim glavama žureći da ugrabe što više mrvica iz tvoje ruke. Sećanje na svaki dodir tvoj na mojoj koži koji je izazvao strepnju pri svakom pokretu čini da se naježim. Dodirneš li mi ruku svojom odmah bi se trgnuo iz straha da ne povrediš moja osećanja. Bio si jako pažljiv… evo još uvek osećam vrhove tvojih prstiju na mom licu koje mi mamiše osmeh. Sećaš li se tvog milovanja zatvorenih očiju i tražnjom za mojim usnama koje su u zanosu tražile tvoje? Kada su se spojile tada tek sasnah šta je mekše od kašmira.Zaželeh tada da se nikada ne razdvojim od tebe već da zauvek ostanem tu , tug de izviru naše najnežnije uspomene.
Moral nije samo Ideal
Izuzetno mi je drago sto mi se ukazala prilika da iznesem svoje misljenje na ovu temu, za koju verujem da je I dan danas pod velikim znakom pitanja. Iskoristicu ovu priliku da iznesem svoje stavove I ujedno apelujem na drustvo, da daju sve od sebe za ocuvanje moralnih vrednosti, jer upravo je to ono cime se razlikujemo od zivotinja, ono sto nas cini ljudima. Pretpostavljam da je svima poznato znacenje izraza moral, ali verujem da nece skoditi da se podsetimo jos jednom. I ako zatreba jos jednom, koliko god puta to bilo potrebno.
Moralna norma je nastala jos davnih dana, u prvobitnoj ljudskoj zajednici. Jos dok je covek ziveo u malim grupama, zapitao se kako se treba ponasati kako bi usrecio socijalnu zajednicu I na koj nacin se drustvo treba ponasati ne bi li se covek osetio srecnim. Pod pojmom moral se podrazumeva sistem normi ili pravila ljudskog ponasanja.
Moral jedne licnosti nam govori o stepenu razvitka te individue, o njenom uocavanju, rasudjivanju, ponasanju, navikama. Govori nam o ophodjenju pojedinca prema socijalnoj zajednici, a samim tim I o ophodjenju coveku prema samom sebi. Moralni sud coveka zavisi od emocionalne inteligencije licnosti. Objekat moralne ocene je uvek samo covek. Da li je moral daleki ideal???Da li je moguce prihvatiti sva moralna nacela I rukovoditi se njima tokom zivota, da li je moguce da zaboravimo na svoj ego I budemo pravi, istinski altruisti??
Po recima cuvenog psihijatra I oca psihoanalize, Sigmunda Frojda, covek u toku svog odrastanja uci o moralu, usvaja njegova nacela, ali ako uzmemo u predvid ljudsku nagonsku, impulsivnu prirodu, shvaticemo da harmonizacija moralne svesti, kao oblika drustvene cenzure, I svesti pojedinca je gotovo nedostizna. Ali ne ocajavajte, ne dozvolite da vas to obeshrabri, jer Moral je tvorevina koja sluzi ocuvanju ljudskog identiteta.I na nama je da ga ocuvamo, sto vise mozemo.
Zivimo tako reci, u drustvu gde cesto nailazimo na pojam moral, cesto stavljamo necije ponasanje na kantar I sudimo o dobrim I losim osobinama. Lepo je to sto uvidjamo razliku izmedju ta dva pojma. Ali sta dalje? Da li zaista postoji moral u nasem drustvu? Da li postoji moral u bukvalnom smislu te reci? Nekada smo se slobodno kretali ulicom bez straha da li ce neko iz cista mira da nas napadne, samo zato sto mu je dosadno. U danasnje vreme su takve pojave sve ucestalije, ali uprkos tome sebe nazivamo moralnim, kulturnim drustvom, koje je evoluiralo od doba primitivizma. Kakve li ironije. Svoju decu ucimo o moralnim vrednostima, govorimo im kako trebaju postovati druge, kako treba biti tolerantan I prihvatati razlike. Ali mi im samo govorimo o tome, dok dela pokazuju nesto sasvim suprotno. Kako je moguce jednog adolescenta odvojiti od televizora, novinarskih clanaka, jednostavno zatvoriti mu oci pred svim onim sto de desava u danasnjem drustvu? Adolescentske krize su iz svakog dana sve gore I gore. Ima li tome kraja? Ne pamtim da su ranije deca dolazila naoruzana u skolu, s namerom da ubiju, da usmrte nekoga.Da su se okupljali na tribinama s namerom da prebiju, osakate. Sta se to zaboga desilo sa nasim drustvom. Toliko pricamo o vrednostima, a uporno ih ignorisemo. Ne razmisljamo da treba poceti od nas samih. Prvo moramo razumeti sebe kao licnost, spoznati, pa promeniti, a tek nakon toga mozemo misliti o drustvu. Ali krenimo od nas samih, to je najveci doprinos koji mozemo pruziti ovom drustvu.
Nemojte se vredjati, molim vas. Verujem u ljudsku dobrotu, verujem da ima jako puno ljudi koji cene prave vrednosti zivota, ljudi koji se rukovode dobrotom, ljubavlju, humanoscu. Ali ako zelimo da ovo drustvo napreduje, moramo se jos vise potruditi. Moramo one “uspavane” podsetiti cemu zaista sluzi moral. U nasem drustvu zaista postoji veliki problem, koji se rasprostranio poput epidemije. Covek je zapostavio duh I duhovne vrednosti. Vise niko ne cita Platona ili Konfucija. Spinozu, Kanta. Upravo oni su pokusali da probude nasu dusu, da ucine nesto za covecantsvo, da izazovu saosecajnost, ali nazalost, sve je otislo u drugom smeru, umesto saosecajnosti dobili smo licemerstvo. Ponasamo se kao da smo centar sveta, sve oblikujemo po svojoj meri. Isto se desilo I sa moralom. Postao je amoralan. Umesto da tezimo savrsenstvu, mi samo pricamo o njemu. Rukovodimo se svojom neuroticnom fikcijom, identifikujemo se sa svojim alter egom, a zaboravljamo na svoje pravo “Ja”. Sudimo svima, ali ne zelimo nama da se sudi. Ne prihvatamo kritike, idealizujemo sebe, svakog jutra oblacimo pazljivo odabranim kostim I pripremamo se za nastup na pozornici zivota. Mozda sam isuvise kriticna, ali zaista mislim da smo mi klovnovi koji glume u svom teatru. Sta bi se desilo kad bi te maske spale? Da li bi onda mogli nastaviti pricu o moralu I moralnim vrednostima?? Izopacili smo moral, postao je vid manipulacije. Smeskamo se, fini smo I kulturni, samo radi licne dobiti. Naivni se plase proracunatih, saosecajni se plase licemernih. I upravo zbog tog straha I ciste duse pocinju da glume, da se pretvaraju, iz straha da ne bi bili povredjeni, iskorisceni. Nazalost, pojam dobro je dobio I svoju drugu stranu, korisno, svrsishodno.
Ne kazem da smo mi jedna izopacena, egoisticna nacija. Slobodno mogu reci za sebe da sam jako altruisticna I upravo iz tog razloga me toliko pogadja ponasanje veceg dela naseg drustva. Veliki sam optimista, veliki covekoljub, puna sam nade I verujem da ce se nase drustvo izmeniti, da cemo poceti da cenimo I druge vrednosti zivota. Ne retko sam bila povredjivana, ali to me nije obeshrabrilo, necu dozvoliti da postanem marioneta izopacenih, sebicnih, amoralnih manipulatora.
Nadam se das am maker delimicno ukazala na primenu morala u danasnjem drustvu. Naravno da posedujemo neke od moralnih vrednosti, ali trebamo poraditi na njihovom ocuvanju, kako moral ne bi postao samo rec I nista vise. On je tu, u nama, prisutan, ali ne smemo ga zapostaviti zbog nase okupiranosti sobom. Molim vas, nemojte me pitati kako vi sami mozete protiv svih, kako bi vi kao jedinka mogli nesto da promenite u ovom drustvu. Jer to je samo izgovor. Upravo su jedinke te koje rukovode drustvom. Pa zasto ne bi ste mogli I vi? Ne gubite nadu, verujte, dajmo svoj doprinos ocuvanju moralnih vrednosti, ako ne zbog nas, onda barem zbog iducih pokoljenja.
Moralna norma je nastala jos davnih dana, u prvobitnoj ljudskoj zajednici. Jos dok je covek ziveo u malim grupama, zapitao se kako se treba ponasati kako bi usrecio socijalnu zajednicu I na koj nacin se drustvo treba ponasati ne bi li se covek osetio srecnim. Pod pojmom moral se podrazumeva sistem normi ili pravila ljudskog ponasanja.
Moral jedne licnosti nam govori o stepenu razvitka te individue, o njenom uocavanju, rasudjivanju, ponasanju, navikama. Govori nam o ophodjenju pojedinca prema socijalnoj zajednici, a samim tim I o ophodjenju coveku prema samom sebi. Moralni sud coveka zavisi od emocionalne inteligencije licnosti. Objekat moralne ocene je uvek samo covek. Da li je moral daleki ideal???Da li je moguce prihvatiti sva moralna nacela I rukovoditi se njima tokom zivota, da li je moguce da zaboravimo na svoj ego I budemo pravi, istinski altruisti??
Po recima cuvenog psihijatra I oca psihoanalize, Sigmunda Frojda, covek u toku svog odrastanja uci o moralu, usvaja njegova nacela, ali ako uzmemo u predvid ljudsku nagonsku, impulsivnu prirodu, shvaticemo da harmonizacija moralne svesti, kao oblika drustvene cenzure, I svesti pojedinca je gotovo nedostizna. Ali ne ocajavajte, ne dozvolite da vas to obeshrabri, jer Moral je tvorevina koja sluzi ocuvanju ljudskog identiteta.I na nama je da ga ocuvamo, sto vise mozemo.
Zivimo tako reci, u drustvu gde cesto nailazimo na pojam moral, cesto stavljamo necije ponasanje na kantar I sudimo o dobrim I losim osobinama. Lepo je to sto uvidjamo razliku izmedju ta dva pojma. Ali sta dalje? Da li zaista postoji moral u nasem drustvu? Da li postoji moral u bukvalnom smislu te reci? Nekada smo se slobodno kretali ulicom bez straha da li ce neko iz cista mira da nas napadne, samo zato sto mu je dosadno. U danasnje vreme su takve pojave sve ucestalije, ali uprkos tome sebe nazivamo moralnim, kulturnim drustvom, koje je evoluiralo od doba primitivizma. Kakve li ironije. Svoju decu ucimo o moralnim vrednostima, govorimo im kako trebaju postovati druge, kako treba biti tolerantan I prihvatati razlike. Ali mi im samo govorimo o tome, dok dela pokazuju nesto sasvim suprotno. Kako je moguce jednog adolescenta odvojiti od televizora, novinarskih clanaka, jednostavno zatvoriti mu oci pred svim onim sto de desava u danasnjem drustvu? Adolescentske krize su iz svakog dana sve gore I gore. Ima li tome kraja? Ne pamtim da su ranije deca dolazila naoruzana u skolu, s namerom da ubiju, da usmrte nekoga.Da su se okupljali na tribinama s namerom da prebiju, osakate. Sta se to zaboga desilo sa nasim drustvom. Toliko pricamo o vrednostima, a uporno ih ignorisemo. Ne razmisljamo da treba poceti od nas samih. Prvo moramo razumeti sebe kao licnost, spoznati, pa promeniti, a tek nakon toga mozemo misliti o drustvu. Ali krenimo od nas samih, to je najveci doprinos koji mozemo pruziti ovom drustvu.
Nemojte se vredjati, molim vas. Verujem u ljudsku dobrotu, verujem da ima jako puno ljudi koji cene prave vrednosti zivota, ljudi koji se rukovode dobrotom, ljubavlju, humanoscu. Ali ako zelimo da ovo drustvo napreduje, moramo se jos vise potruditi. Moramo one “uspavane” podsetiti cemu zaista sluzi moral. U nasem drustvu zaista postoji veliki problem, koji se rasprostranio poput epidemije. Covek je zapostavio duh I duhovne vrednosti. Vise niko ne cita Platona ili Konfucija. Spinozu, Kanta. Upravo oni su pokusali da probude nasu dusu, da ucine nesto za covecantsvo, da izazovu saosecajnost, ali nazalost, sve je otislo u drugom smeru, umesto saosecajnosti dobili smo licemerstvo. Ponasamo se kao da smo centar sveta, sve oblikujemo po svojoj meri. Isto se desilo I sa moralom. Postao je amoralan. Umesto da tezimo savrsenstvu, mi samo pricamo o njemu. Rukovodimo se svojom neuroticnom fikcijom, identifikujemo se sa svojim alter egom, a zaboravljamo na svoje pravo “Ja”. Sudimo svima, ali ne zelimo nama da se sudi. Ne prihvatamo kritike, idealizujemo sebe, svakog jutra oblacimo pazljivo odabranim kostim I pripremamo se za nastup na pozornici zivota. Mozda sam isuvise kriticna, ali zaista mislim da smo mi klovnovi koji glume u svom teatru. Sta bi se desilo kad bi te maske spale? Da li bi onda mogli nastaviti pricu o moralu I moralnim vrednostima?? Izopacili smo moral, postao je vid manipulacije. Smeskamo se, fini smo I kulturni, samo radi licne dobiti. Naivni se plase proracunatih, saosecajni se plase licemernih. I upravo zbog tog straha I ciste duse pocinju da glume, da se pretvaraju, iz straha da ne bi bili povredjeni, iskorisceni. Nazalost, pojam dobro je dobio I svoju drugu stranu, korisno, svrsishodno.
Ne kazem da smo mi jedna izopacena, egoisticna nacija. Slobodno mogu reci za sebe da sam jako altruisticna I upravo iz tog razloga me toliko pogadja ponasanje veceg dela naseg drustva. Veliki sam optimista, veliki covekoljub, puna sam nade I verujem da ce se nase drustvo izmeniti, da cemo poceti da cenimo I druge vrednosti zivota. Ne retko sam bila povredjivana, ali to me nije obeshrabrilo, necu dozvoliti da postanem marioneta izopacenih, sebicnih, amoralnih manipulatora.
Nadam se das am maker delimicno ukazala na primenu morala u danasnjem drustvu. Naravno da posedujemo neke od moralnih vrednosti, ali trebamo poraditi na njihovom ocuvanju, kako moral ne bi postao samo rec I nista vise. On je tu, u nama, prisutan, ali ne smemo ga zapostaviti zbog nase okupiranosti sobom. Molim vas, nemojte me pitati kako vi sami mozete protiv svih, kako bi vi kao jedinka mogli nesto da promenite u ovom drustvu. Jer to je samo izgovor. Upravo su jedinke te koje rukovode drustvom. Pa zasto ne bi ste mogli I vi? Ne gubite nadu, verujte, dajmo svoj doprinos ocuvanju moralnih vrednosti, ako ne zbog nas, onda barem zbog iducih pokoljenja.
Ljubav
Pred nama, sa nama, u nama samima. Retko blago koje nas prati kroz ceo život, ne trošeći
se, ne gubeći na vrednosti. Sveprisutna, inspirativna, jednostavno divna ili divno jednostavna?
Kako god gledali na ljubav, prožima se kroz sve. Ljubav je stvorila prošlost, oplemenjuje
sadašnjost i daće budućnost.
To je onaj osećaj kada mislite da ste u ovozemaljskom raju. Kada vam jedna osoba daje
lepotu i požudu. Svaki zagrljaj vam uliva sigurnost i nadu. Svaki put kada poljubite te usne,
osećate potpuno savršenstvo. A, kada se od tih usana stvori osmeh vaš kompletan svet dobije
smisao. Svi za tim tragamo. Retki su oni koji ovakav raj i nađu, a još ređi oni koji ga sačuvaju.
Ljubav jeste jaka u smislu da utiče na nas radikalno. Menja nas iz korena. Potiskujemo sve
mane ne bi li sačuvali svoju ljubav od celog sveta. Pored voljene osobe mi gubimo sebičnost,
aroganciju, tuga nam postaje nepoznata reč, a ponos se počinje gledati kao nepotreban.
Postajemo bolji iznutra, a lepši spolja. Ali to nije sve.
Ljubav je ponekad i slaba, jer često ne vidimo mane naše voljene osobe. Da li se to treba
gledati kao pozitivno ili negativno? Da li možda iste te mane vremenom zavolimo ili ih
potiskujemo da bi naš ideal ostao kakvim smo ga za sebe stvorili? Neko ima taj ideal ceo život
pa samo traži osobu koja će da popuni kalup, ali češći su oni spontani susreti, pogledi, poljupci
koji zapečate 2 osobe u vremenu. Koji im pokažu put do sreće do koje dolaze na najlepši
mogući način. Taj put je pun prelepih reči, obećanja, dodira i osmeha.
U početku mi stidljivo i nežno spoznajemo u čemu smo. Cenimo to. Volimo to. Zaljubljenost
nam obuzima biće i na sve gledamo drugačije. Više imamo razumevanja, ozareni smo radošću
i nesvesno prenosimo pozitivnu energiju na okolinu. Vremenom naučimo da budemo malo
realniji, pa se trudimo da ne uzmemo zdravo za gotovo ono što imamo. Ponekad pomislimo i
da nismo dostojni takve sreće i da nismo to zavredili, ali prisustvo voljene osobe nas samo po
sebi uveri u suprotno i našoj sreći iznova nema kraja.
Takođe je opšte poznato da svi greše, zar ne? Da li vas je nekada vaša voljena osoba
izneverila, razočarala? Da li je pogrešila? Da li ste nekada vi pogrešili i učinili njoj/njemu
nažao? Mislim da na sva ova pitanja odgovor mora biti pozitivan, čast izuzecima. Zašto se to
dešava? Ako je ljubav tako savršena, zašto i u njoj moraju da postoje problemi? Odgovor je
jednostavan. Zato što mi nismo savršeni. Zato što smo mi ipak samo ljudi. Ljudi koji su bili te
sreće da dobiju priliku za nešto božansko poput ljubavi. Iskoristimo je.
Nemojmo grešiti tako što ćemo ljubav skrnaviti. Cenimo ljubav slaveći je. Ne zaboravite! Mi
možda jesmo nosioci ljubavi, ali ljubav će zauvek biti tvorac nas.
se, ne gubeći na vrednosti. Sveprisutna, inspirativna, jednostavno divna ili divno jednostavna?
Kako god gledali na ljubav, prožima se kroz sve. Ljubav je stvorila prošlost, oplemenjuje
sadašnjost i daće budućnost.
To je onaj osećaj kada mislite da ste u ovozemaljskom raju. Kada vam jedna osoba daje
lepotu i požudu. Svaki zagrljaj vam uliva sigurnost i nadu. Svaki put kada poljubite te usne,
osećate potpuno savršenstvo. A, kada se od tih usana stvori osmeh vaš kompletan svet dobije
smisao. Svi za tim tragamo. Retki su oni koji ovakav raj i nađu, a još ređi oni koji ga sačuvaju.
Ljubav jeste jaka u smislu da utiče na nas radikalno. Menja nas iz korena. Potiskujemo sve
mane ne bi li sačuvali svoju ljubav od celog sveta. Pored voljene osobe mi gubimo sebičnost,
aroganciju, tuga nam postaje nepoznata reč, a ponos se počinje gledati kao nepotreban.
Postajemo bolji iznutra, a lepši spolja. Ali to nije sve.
Ljubav je ponekad i slaba, jer često ne vidimo mane naše voljene osobe. Da li se to treba
gledati kao pozitivno ili negativno? Da li možda iste te mane vremenom zavolimo ili ih
potiskujemo da bi naš ideal ostao kakvim smo ga za sebe stvorili? Neko ima taj ideal ceo život
pa samo traži osobu koja će da popuni kalup, ali češći su oni spontani susreti, pogledi, poljupci
koji zapečate 2 osobe u vremenu. Koji im pokažu put do sreće do koje dolaze na najlepši
mogući način. Taj put je pun prelepih reči, obećanja, dodira i osmeha.
U početku mi stidljivo i nežno spoznajemo u čemu smo. Cenimo to. Volimo to. Zaljubljenost
nam obuzima biće i na sve gledamo drugačije. Više imamo razumevanja, ozareni smo radošću
i nesvesno prenosimo pozitivnu energiju na okolinu. Vremenom naučimo da budemo malo
realniji, pa se trudimo da ne uzmemo zdravo za gotovo ono što imamo. Ponekad pomislimo i
da nismo dostojni takve sreće i da nismo to zavredili, ali prisustvo voljene osobe nas samo po
sebi uveri u suprotno i našoj sreći iznova nema kraja.
Takođe je opšte poznato da svi greše, zar ne? Da li vas je nekada vaša voljena osoba
izneverila, razočarala? Da li je pogrešila? Da li ste nekada vi pogrešili i učinili njoj/njemu
nažao? Mislim da na sva ova pitanja odgovor mora biti pozitivan, čast izuzecima. Zašto se to
dešava? Ako je ljubav tako savršena, zašto i u njoj moraju da postoje problemi? Odgovor je
jednostavan. Zato što mi nismo savršeni. Zato što smo mi ipak samo ljudi. Ljudi koji su bili te
sreće da dobiju priliku za nešto božansko poput ljubavi. Iskoristimo je.
Nemojmo grešiti tako što ćemo ljubav skrnaviti. Cenimo ljubav slaveći je. Ne zaboravite! Mi
možda jesmo nosioci ljubavi, ali ljubav će zauvek biti tvorac nas.
Putovanje u svet maste.
Stigla sam. Konačno. Nakon nekoliko sati lutanja nebom konačno sam je našla – zemlju svojih snova – zemlju vječnog djetinjstva. Na samom ulazu čekala me je ona. U haljinici od jorgovanovog lista, sva nasmijana, sićušna, trepereći krilima brzinom svjetlosti, srdačno mi je požekljela dobrodošlicu. Uzela me je za ruku i krenule smo.
Uskim puteljkom popločanim grubo klesanim kamenjem povela me u šumu kod svojih prijateljica. Priroda bješe tako lijepa, netaknuta. Grane su se lagano njihale, kao da su plesale uz glasno ptičje cvrkutanje. Imala sam osjećaj kao da je sve to u moju čast. Kako smo se približavale njenom domu, šumom je odjekivao smijeh malih šumskih vila. Ubrzo zatim, ispred sebe ugledah ogromno hrastovo stablo, ukrašeno mnogobrojnim otvorima i šupljinama u kojima su stanovale. U svoj svojoj sreći izvodile su neku vrstu plesa u letu , propraćenu durskom melodijom šumskih muzikanata. Sve je bilo okupano uzdasima veselja, harmonije, smijeha, potpuno supotno od mjesta sa druge strane neba, mjesta sa kojeg dolazim. Shvatila sam da je vrijeme da krenem dalje sama. Prateći taj isti put došla sam do malog raskršća. U svim pravcima izgledalo je lijepo i primamljivo i koji god da sam izabrala vjerovatno ne bih pogriješila. Iz neznanih razloga, krenula sam desno. Hodajuči tako, ubrzo sam stigla do kraja šume iznenađena ogromnim prostranstvom koje sam ugledala pred sobom. Na samoj ivici puteljka stajala je drvena tabla na kojoj je zelenim starinskim slovima bilo napisano „Dobrodošli u Nedođiju“. Nekoliko minuta sam stajala u mjestu fascinirana prizorom koji sam vidjela. Bilo je prepuno djece. Dječji kikot i veselje bojili su mi dušu u crveno. Sreća je bila, gotovo opipljiva u vazduhu. Polako sam zakoračila u taj svijet radosti. Odmah sa svoje lijepe strane ugledala sam šareni kamion ispred kojeg se nalazio štand. Tu je sladoledžija dijelio beskonačne količine sladoleda uzbuđenim klincima. Čitav grad je ispunjavao gromoglsan grohot djece. Nekoliko desetina metara ispred mene nalazila se glavna atrakcija. Veliki ringešpil u čijem se središtu nalazio „roller coster“ sa brijegovima koji su nadvisivli oblake. Odatle su dolazili uzvici straha pomiješani sa uzbuđenjem i smijehom. Neko vrijeme sam samo razgledala tu zemlju snova, ljubavi i nevinosti, osluškivajući dječji smijeh koji je jako prijao mom uhu. Moram priznati da sam pomalo i zadvidjela. Iznenada osjetih snažan udarac u leđa. To je bila gumena lopta koju je mali dječak nenamjerno usmjerio ka meni. Ljubazno je zamolio da mu je dobacim. To sam i uradila. Očajnički sam poželjela da im se pridružim. Ali nažalost za njih sam bila samo slučajni prolaznik. Gotovo da sam čula glas u sebi koji mi je ponavljao „Ovo nije tvoj svijet, ovdje ti više ne pripadaš.“ Ispunjena osjećajem tuge, a istovremeno i radosti zbog mogućnosti da opet, makar polovično, proživim svijet koji je iza mene, prisjećala sam se prelijepih trenutaka provedenih u svijetu, nešto nalik ovom. I onda sam se upitala – Zašto? Zašto je tako brzo prošlo? Zašto moram da odrastem? Zašto ne mogu da im se pridružim? Sva ta pitanja vodila su jednom odgovoru – to je život. I ja moram da se pomirim sa time. Suza je lagano klizila niz obraz dok me neka viša sila vukla nazad u svijet pohlepe, zlobe, krvoprolića – u realnost. I tako sam osluškivala poslednje zvuke radosti koji su polako nestajali u daljini i molila se da te note zauvijek ostanu u mom sjećanju.
Pri izlazu iz kapije Nedođije lagano mi je prošaptala na uho „Dođi nam opet!“ Zahvalna sam životu na ovom prelijepom putovanju koje mi je omogućio i bez sumnje ću reći „ Vratići se, opet“.
Uskim puteljkom popločanim grubo klesanim kamenjem povela me u šumu kod svojih prijateljica. Priroda bješe tako lijepa, netaknuta. Grane su se lagano njihale, kao da su plesale uz glasno ptičje cvrkutanje. Imala sam osjećaj kao da je sve to u moju čast. Kako smo se približavale njenom domu, šumom je odjekivao smijeh malih šumskih vila. Ubrzo zatim, ispred sebe ugledah ogromno hrastovo stablo, ukrašeno mnogobrojnim otvorima i šupljinama u kojima su stanovale. U svoj svojoj sreći izvodile su neku vrstu plesa u letu , propraćenu durskom melodijom šumskih muzikanata. Sve je bilo okupano uzdasima veselja, harmonije, smijeha, potpuno supotno od mjesta sa druge strane neba, mjesta sa kojeg dolazim. Shvatila sam da je vrijeme da krenem dalje sama. Prateći taj isti put došla sam do malog raskršća. U svim pravcima izgledalo je lijepo i primamljivo i koji god da sam izabrala vjerovatno ne bih pogriješila. Iz neznanih razloga, krenula sam desno. Hodajuči tako, ubrzo sam stigla do kraja šume iznenađena ogromnim prostranstvom koje sam ugledala pred sobom. Na samoj ivici puteljka stajala je drvena tabla na kojoj je zelenim starinskim slovima bilo napisano „Dobrodošli u Nedođiju“. Nekoliko minuta sam stajala u mjestu fascinirana prizorom koji sam vidjela. Bilo je prepuno djece. Dječji kikot i veselje bojili su mi dušu u crveno. Sreća je bila, gotovo opipljiva u vazduhu. Polako sam zakoračila u taj svijet radosti. Odmah sa svoje lijepe strane ugledala sam šareni kamion ispred kojeg se nalazio štand. Tu je sladoledžija dijelio beskonačne količine sladoleda uzbuđenim klincima. Čitav grad je ispunjavao gromoglsan grohot djece. Nekoliko desetina metara ispred mene nalazila se glavna atrakcija. Veliki ringešpil u čijem se središtu nalazio „roller coster“ sa brijegovima koji su nadvisivli oblake. Odatle su dolazili uzvici straha pomiješani sa uzbuđenjem i smijehom. Neko vrijeme sam samo razgledala tu zemlju snova, ljubavi i nevinosti, osluškivajući dječji smijeh koji je jako prijao mom uhu. Moram priznati da sam pomalo i zadvidjela. Iznenada osjetih snažan udarac u leđa. To je bila gumena lopta koju je mali dječak nenamjerno usmjerio ka meni. Ljubazno je zamolio da mu je dobacim. To sam i uradila. Očajnički sam poželjela da im se pridružim. Ali nažalost za njih sam bila samo slučajni prolaznik. Gotovo da sam čula glas u sebi koji mi je ponavljao „Ovo nije tvoj svijet, ovdje ti više ne pripadaš.“ Ispunjena osjećajem tuge, a istovremeno i radosti zbog mogućnosti da opet, makar polovično, proživim svijet koji je iza mene, prisjećala sam se prelijepih trenutaka provedenih u svijetu, nešto nalik ovom. I onda sam se upitala – Zašto? Zašto je tako brzo prošlo? Zašto moram da odrastem? Zašto ne mogu da im se pridružim? Sva ta pitanja vodila su jednom odgovoru – to je život. I ja moram da se pomirim sa time. Suza je lagano klizila niz obraz dok me neka viša sila vukla nazad u svijet pohlepe, zlobe, krvoprolića – u realnost. I tako sam osluškivala poslednje zvuke radosti koji su polako nestajali u daljini i molila se da te note zauvijek ostanu u mom sjećanju.
Pri izlazu iz kapije Nedođije lagano mi je prošaptala na uho „Dođi nam opet!“ Zahvalna sam životu na ovom prelijepom putovanju koje mi je omogućio i bez sumnje ću reći „ Vratići se, opet“.
Draga stara kuca.
Дуго нисам била овде, има скоро годину дана, одмах уочавам промене и на старој кући, последњој у улици у којој се налазимо и чини се некако издвојеној од осталих, да л због места на коме је саграђена, свог изгледа или чега већ...Али једна ствар се никада није променила, та тишина која влада како испред тако и у кући, па како и не би било мирно кад ту живи само једна стара бака. Понекад је посете унуци, као и ми сада. Не видим је, није на старом месту. Увек је затекнем на дрвеној клупици испред куће саграђеној ко зна од када, још није ни цела, огребана, мало искривљена, али је ипак у бољем стању од оних које свакодневно виђамо на улици или ми се само чини...Али старој баки то не смета, мој тата је предлагао да је мало уреди, али никад то није урадио, није му било дозвољено.
А та клупица не би била тако посебна да јој хлад не даје још старија крушка у дворишту. Искривљене гране које ударају о прозор оне највише собе и сваки пут ме је страх да не падну баш оне на клупицу. Опет се мој тата јавља да их посече и поново је било довољно једно “не“ са стране једине особе која ту живи да одустане од његове увек примамљиве идеје.
Кућа је била мала, баш као и врата на њој , па ми се чини да би мој брат са 192 морао да се сагне, како би ушао, али на ту његову назовимо „жртву“ заборављамо сви истог тренутка када се нађемо у тој кући. Прво јесте ходник, веома кратак, али сви елементи су лепо сложени. Право и улазимо у највећу просторију те тако мале и усамљене куће. Врата од дневне собе су увек стајала отворена, тако да се још на улазу могло видети шта се унутра дешава...Поред је и трпезарија, она се са улаза већ не види због малих врата. Штета, иначе јако је лепа. На столу увек можете видети чинију са воћем, столице су увек уредно увучене. Види се само делић кухиње из које допире неодољив мирис ручка који се спрема, да л је тако само кад ми долазимо или увек, не знам, али ту кухињу тако памтим...У кући је пуно слика и разних украсних детаља – то је оно што ми се највише допада. Још који корак и ево степеница, макар сто пута ишла горе-доле увек ћу имати тај несавладив страх кад њима пролазим.
Ух, преживела сам, ево нас на спрату првом и последњем. Ту су још две собе, једна је бакина, а у овој другој боравимо ми или већ неки други њени гости...Увек прво улазим у ту назовимо нашу собу, али овог пута мењам ту стару навику...Бакина соба, да л је она тако увек уредна и чиста. Прво што видим јесте огроман орман, прозор који је увек отворен. Ево опет искривљених грана, благо се померају. Поглед ми поново скреће ка кревету, лагала сам да нисам прво њега угледала. Бела постеља са тим великим јастуком, ускачем у кревет. Осећам се тако пријатно и чисто, можда бих могла мало да одспавам, а да нисмо били у оној другој соби, али је она некако слична овим данашњим па није потребно да у њу свраћамо, можда касније. Лепо ми је овде...
А та клупица не би била тако посебна да јој хлад не даје још старија крушка у дворишту. Искривљене гране које ударају о прозор оне највише собе и сваки пут ме је страх да не падну баш оне на клупицу. Опет се мој тата јавља да их посече и поново је било довољно једно “не“ са стране једине особе која ту живи да одустане од његове увек примамљиве идеје.
Кућа је била мала, баш као и врата на њој , па ми се чини да би мој брат са 192 морао да се сагне, како би ушао, али на ту његову назовимо „жртву“ заборављамо сви истог тренутка када се нађемо у тој кући. Прво јесте ходник, веома кратак, али сви елементи су лепо сложени. Право и улазимо у највећу просторију те тако мале и усамљене куће. Врата од дневне собе су увек стајала отворена, тако да се још на улазу могло видети шта се унутра дешава...Поред је и трпезарија, она се са улаза већ не види због малих врата. Штета, иначе јако је лепа. На столу увек можете видети чинију са воћем, столице су увек уредно увучене. Види се само делић кухиње из које допире неодољив мирис ручка који се спрема, да л је тако само кад ми долазимо или увек, не знам, али ту кухињу тако памтим...У кући је пуно слика и разних украсних детаља – то је оно што ми се највише допада. Још који корак и ево степеница, макар сто пута ишла горе-доле увек ћу имати тај несавладив страх кад њима пролазим.
Ух, преживела сам, ево нас на спрату првом и последњем. Ту су још две собе, једна је бакина, а у овој другој боравимо ми или већ неки други њени гости...Увек прво улазим у ту назовимо нашу собу, али овог пута мењам ту стару навику...Бакина соба, да л је она тако увек уредна и чиста. Прво што видим јесте огроман орман, прозор који је увек отворен. Ево опет искривљених грана, благо се померају. Поглед ми поново скреће ка кревету, лагала сам да нисам прво њега угледала. Бела постеља са тим великим јастуком, ускачем у кревет. Осећам се тако пријатно и чисто, можда бих могла мало да одспавам, а да нисмо били у оној другој соби, али је она некако слична овим данашњим па није потребно да у њу свраћамо, можда касније. Лепо ми је овде...
Mozda je to ljubav
Љубав. Ако не умеш да волиш, не умеш ни да живиш! То сам негде чуо. Љубав је вечна инспирација песницима, писцима, режисерима, због ње су се водили ратови, она је живот. Кажу, сузе и смех, срећа и туга, дигне те до неба па те баци на тло, све је то љубав.Чудо!
Ја баш не знам много о љубави. Заправо, верујем да не знам ништа. Знам само да волим своје родитеље, сестру, другове, родбину, али то није “она” љубав о којој многи причају. Мислим да о тој љубави, не знам ништа. Како се она деси? Када? Како изгледа? Шта, када ми се деси? Је л` права? Хоћу ли бити срећан или тужан? Кажу умрли од љубави. Зар се од тога и умире? А, онда и оно Живели су срећно до краја живота. Ништа ми није јасно. Изгледа да је та љубав нешто чудно, и никад ниси сигуран шта може да ти се деси!
Можда се и мени дешава јер да будем искрен, постоји једна девојчица. Када ме она окрзне у пролазу, погледа ме оним лепим очима, и кришом ми се насмеје, а ја…Некако ми буде непријатно, па се презнојавам, црвеним, гледам негде безвезе, а уствари ми је лепо, пући ћу од среће! Гледам и ја њу, или бар покушавам. Пришла ми је пре неки дан, и почела нешто да ми прича. А ја, ништа је нисам чуо! Само сам је гледао, и то оним избезумљеним и глупим изразом лица! Мислио сам да ћу се онесвестити! А она се смешкала добронамерно! Уши су ми тада зујале, и све ми се окретало у глави! Једва сам стајао, док није рекла ”Видимо се, ћао”. А онда сам сео на степениште, мислим срушио се боље рећи!
Боже, да ли ме је већ стрефило? Шта сада? Шта да радим? Имам неки осећај да се одвајам од земље! Осећам се блесаво, да ли је то то? Да ли је то можда љубав? Нека ми неко одговори?!!
Ја баш не знам много о љубави. Заправо, верујем да не знам ништа. Знам само да волим своје родитеље, сестру, другове, родбину, али то није “она” љубав о којој многи причају. Мислим да о тој љубави, не знам ништа. Како се она деси? Када? Како изгледа? Шта, када ми се деси? Је л` права? Хоћу ли бити срећан или тужан? Кажу умрли од љубави. Зар се од тога и умире? А, онда и оно Живели су срећно до краја живота. Ништа ми није јасно. Изгледа да је та љубав нешто чудно, и никад ниси сигуран шта може да ти се деси!
Можда се и мени дешава јер да будем искрен, постоји једна девојчица. Када ме она окрзне у пролазу, погледа ме оним лепим очима, и кришом ми се насмеје, а ја…Некако ми буде непријатно, па се презнојавам, црвеним, гледам негде безвезе, а уствари ми је лепо, пући ћу од среће! Гледам и ја њу, или бар покушавам. Пришла ми је пре неки дан, и почела нешто да ми прича. А ја, ништа је нисам чуо! Само сам је гледао, и то оним избезумљеним и глупим изразом лица! Мислио сам да ћу се онесвестити! А она се смешкала добронамерно! Уши су ми тада зујале, и све ми се окретало у глави! Једва сам стајао, док није рекла ”Видимо се, ћао”. А онда сам сео на степениште, мислим срушио се боље рећи!
Боже, да ли ме је већ стрефило? Шта сада? Шта да радим? Имам неки осећај да се одвајам од земље! Осећам се блесаво, да ли је то то? Да ли је то можда љубав? Нека ми неко одговори?!!
Што год си ти даље, то је већи простор што припада нам
Најтеже је започети, зар не? Онда, речи почињу саме да теку. Попут водопада, ношене неком тајанственом силом или нечијом вољом, падају на празан папир. Покушавам да сачувам оно што ми је остало...сате ишчекивања, радости, жеље и непроспаваних ноћи. Представу која је имала свој почетак, заплет, врхунац и крај...Представу, у којој је попут клупка испреплетена младост, заљубљеност, смех, а која је завршена. Баш као што Шекспир каже: „Нагле среће, нагло и заврше и умру у свом тријумфу ко ватра и барут што се у пољупцу ниште...“
Још као мала обожавала сам да читам бајке. Могла сам да летим и одлазим тамо где нико није био. Била сам са Снежаном када је њен принц пронашао и заједно са Пепељугом доживела њену срећу када је угледала свог принца. О томе сам и ја маштала. Сањала сам да и ја једног дана пронађем свог принца.
Од свих принчева овог света Бог ми је послао једног онаквог као из мојих снова...Принца о коме маштам када сан не долази ни од куд. Очију блиставих када воли, нежне душе у којој су скривене све моје жеље и снови, руку које имају снагу вулкана, усана које за секунд покрену цело тело које, попут цвета на ветру, дрхти при самом додиру. Дечак који је спреман да са мном лови ветрове, трчи испод дуге...и буде све оно што сам ја. Снови се понекад и остваре...али на кратко. Живот ти прво испуни снове, а онда у тренутку кад помислиш да их најчвршће држиш у рукама он ти их одузме. И онда остану само сећања...Сећања која се у бескрајним ноћима претварају у писца.
Оловком покушавам да те вратим у свој свет и пишем оно што никад не бих признала ни себи. У сваком мом погледу видим твоју лепоту, у сваком даху осећам твој мирис, твој се последњи додир још не одваја од мене...То што си сада далеко, пола снаге ми односи, а остатак ми треба да те заборавим. Али узалуд...Што год си ти даље, то је већи простор који моје срце оставља теби. И питам се хоћу ли икада успети да те заборавим? Јер, чини ми се, да је ово нешто без краја, као круг и поново на почетку, чекање и све оно што је остало недовршено, недоречено...Не! Никада нећу заборавити моје недосањане снове. Још увек се надам. Можда томе да ће се моји снови, ипак једног дана остварити јер тек сам на прагу живота...
И често ми се твој лик појављује у сну. Осећам те, могу да причам са тобом и смејем се као да никад нећеш нестати. Увек се изнова појављујеш и у мојим сновима си савршен. А ја желим да такав и останеш.
Принче мој, наша представа је, можда, готова, али ја схватам да што си ти даље, све је већи простор који припада нама. Можда се она једног дана и настави, а до тада ћу и даље живети за тренутке који су били само наши и које ми нико не може одузети.
Још као мала обожавала сам да читам бајке. Могла сам да летим и одлазим тамо где нико није био. Била сам са Снежаном када је њен принц пронашао и заједно са Пепељугом доживела њену срећу када је угледала свог принца. О томе сам и ја маштала. Сањала сам да и ја једног дана пронађем свог принца.
Од свих принчева овог света Бог ми је послао једног онаквог као из мојих снова...Принца о коме маштам када сан не долази ни од куд. Очију блиставих када воли, нежне душе у којој су скривене све моје жеље и снови, руку које имају снагу вулкана, усана које за секунд покрену цело тело које, попут цвета на ветру, дрхти при самом додиру. Дечак који је спреман да са мном лови ветрове, трчи испод дуге...и буде све оно што сам ја. Снови се понекад и остваре...али на кратко. Живот ти прво испуни снове, а онда у тренутку кад помислиш да их најчвршће држиш у рукама он ти их одузме. И онда остану само сећања...Сећања која се у бескрајним ноћима претварају у писца.
Оловком покушавам да те вратим у свој свет и пишем оно што никад не бих признала ни себи. У сваком мом погледу видим твоју лепоту, у сваком даху осећам твој мирис, твој се последњи додир још не одваја од мене...То што си сада далеко, пола снаге ми односи, а остатак ми треба да те заборавим. Али узалуд...Што год си ти даље, то је већи простор који моје срце оставља теби. И питам се хоћу ли икада успети да те заборавим? Јер, чини ми се, да је ово нешто без краја, као круг и поново на почетку, чекање и све оно што је остало недовршено, недоречено...Не! Никада нећу заборавити моје недосањане снове. Још увек се надам. Можда томе да ће се моји снови, ипак једног дана остварити јер тек сам на прагу живота...
И често ми се твој лик појављује у сну. Осећам те, могу да причам са тобом и смејем се као да никад нећеш нестати. Увек се изнова појављујеш и у мојим сновима си савршен. А ја желим да такав и останеш.
Принче мој, наша представа је, можда, готова, али ја схватам да што си ти даље, све је већи простор који припада нама. Можда се она једног дана и настави, а до тада ћу и даље живети за тренутке који су били само наши и које ми нико не може одузети.
Marko Kraljevic kao knjizevni lik
Marko Kraljevic je definitivno bio najpopularniji junak kod narodnih pjevaca i pripovjedaca, koji su stvorili mit o covjeku nenadmasne snage i hrabrosti. Bio je zastitnik Srba od surovih turskih osvajaca i kao takav ulivao je narodu nadu u srca. To je bilo veoma znacajno, jer se na taj nacin Srbi istrajali pod turskim jarmom sa neunistivim snom o slobodi, koji su davno izgubili. Stvarajuci u svojoj masti takve likove poput Marka, oni su vjerovali da ce Bog da se smiluje na njihove patnje i zaista posalje junake takvih sposobnosti, koji bi ih oslobotili otomanskih okova. Iako je Marko Kraljevic u stvarnom zivotu bio turski vazal, tj. izdajnik koji se borio na turskoj strani, njima je bilo potrebno da vjeruju da postoji takav junak, hrabar i neunistiv, koji ce ih voditi do slobode.
Marko je u pjesmama, dakle, opisan kao veoma krupan covjek izuzetne snage, mudar i hrabar. Posjedovao je i druge talente, a jedan od njih je da je mogao zaista mnogo da popije, a da se ne napije. Napomenimo i da nije mogao nikuda bez vina. Vjesto je baratao topuzom teskim 66 oka, koji je dosao glave svim Turcima i "negativcima" koji bi se sa njim uhvatili u kostac. Nije bilo stvora koji ga se nije plasio. Njegova majka Jevrosima, koja ga je odgojila bez pokojnog oca Vukasina, bila mu je zivotni savjetnik. Kao mudra i stara zena davala mu je savjete koji bi mu pomogli u zivotu.
Bio je tvrdoglav pa nije poslusao majcine savjete da se mane hajducenja.
Marko Kraljevic je imao konja Sarca od koga se nije odvajao. Zivio je veoma dugo(u nekim pjesmama pominjano je i 300 godina), a o njegovoj smrti vezano je vise legendi. Najprihvacenija je da nije umro od maca, u boju, sto bi se ocekivalo od takvog ratnika, nego mu je bog jednostavno uzeo dusu ka sebi na planini Urvini. Marko je prije toga bacio svoj topuz u debelo more i rekao: "Kad moj topuz iz mora izis'o, onda 'vaki junak postanu!"
Druga legenda kaze da se sa Sarcem sklonio u jednu duboku pecinu, u kojoj spava dubokim snom, cekajuci trenutak kada ce ponovo njegovom narodu biti potrebna njegova junastva.
Marko je u pjesmama, dakle, opisan kao veoma krupan covjek izuzetne snage, mudar i hrabar. Posjedovao je i druge talente, a jedan od njih je da je mogao zaista mnogo da popije, a da se ne napije. Napomenimo i da nije mogao nikuda bez vina. Vjesto je baratao topuzom teskim 66 oka, koji je dosao glave svim Turcima i "negativcima" koji bi se sa njim uhvatili u kostac. Nije bilo stvora koji ga se nije plasio. Njegova majka Jevrosima, koja ga je odgojila bez pokojnog oca Vukasina, bila mu je zivotni savjetnik. Kao mudra i stara zena davala mu je savjete koji bi mu pomogli u zivotu.
Bio je tvrdoglav pa nije poslusao majcine savjete da se mane hajducenja.
Marko Kraljevic je imao konja Sarca od koga se nije odvajao. Zivio je veoma dugo(u nekim pjesmama pominjano je i 300 godina), a o njegovoj smrti vezano je vise legendi. Najprihvacenija je da nije umro od maca, u boju, sto bi se ocekivalo od takvog ratnika, nego mu je bog jednostavno uzeo dusu ka sebi na planini Urvini. Marko je prije toga bacio svoj topuz u debelo more i rekao: "Kad moj topuz iz mora izis'o, onda 'vaki junak postanu!"
Druga legenda kaze da se sa Sarcem sklonio u jednu duboku pecinu, u kojoj spava dubokim snom, cekajuci trenutak kada ce ponovo njegovom narodu biti potrebna njegova junastva.
Pred jednim umetnickim delom
Ustala sam rano da ukradem suncano jutro letu,kojem se blizi kraj.Nebo je bilo vedro bez ijednog oblačka,sunce se probijalo kroz ogromne krošnje.Koračala sam krivudavom stazom osluškujući cvrkut ptica.Ništa drugo sem tog nestašnog hora nije remetilo moje misli koje su neumorno lutale prošlošću.
Osećala sam kako sa izuzetnom lakoćom osvajam breg.Iza krivine sam ugledala crkvu svetog Teodora kako blješti okupanim jutarnjim suncem.Pozelela sam da zakoračim s one strane gvozdene ograde I u miru se predam molitvi.Ali vrata su bila zaključana.Razočarano sam se okrenula razmišljajući kuda dalje,kad spazih ljupku kućicu blizu crkve.Neodoljivo je podsećala na pribivaliste junaka iz bajke.Mozda na onu u koju je svratio pinokio,gde ga je lutka ucila lepim manirima.
Onda ugledah taj stočić koji mi je privukao pažnju.Bio je mali,okrugao od betona,na jednoj nozi.I ne bi bio nista posebno dam u duh nije udahnuo slikar Bora Subić..Stajala sam ispred kuće I netremice ga posmatrala.Vlasnik me je primetio I posao mi u susret.I on je ranoranilac poput mene sto se ne bi moglo reci za stanovnike ostalih kuca.Ljubazno me je pozvao da pogledam njegovu izlozbu.Sve slike su mozaici.Portret Nikole Tesle,Mona Lize,novi grb grada Vrsca I druge.Cika Bora mi je osvakoj posebno kao objasnjenje sta predstavlja,kad je I kako nastala.
Ali najlepsi utisak na mene je ostavio onaj njegov ljupki stocic.Pravi stocic na pravom mestu.Tezak pedesetak kilograma,stajao je pred kucom prkoseci Kosavi.Ona se dobro namucila ne bili ga oduvala,ali uzalud.Ma koliko se trudila nije ga pomerila ni milimetar.Njegova okrugla ploča kao I nogica bile su oblozene raznim kamencicima u boji.Svaki od njih cika Bora je farbao tako sto je mesao krec,ulje I boje.Stvarao je mozaik.Ta mesavina odolevala je I kisi I snegu.
Zato je malecki sto stajao godinama ne menjajuci izgled.Ako mi ne verujete uverite se sami.Kada sam krenula cika Bora mi je poklonio ruzu iz svoje baste I par sarenih kamencica.Osecala sam se kao Alisa u zemlji cuda jer me je stocic podsetio na onaj iz pomenute bajke.Samo sto nije stakleni.A umesto kolacica na kome pise “pojedi me” na njemu su stajale dve kafe kojom me je slikar posluzio.Dok sam pila I caskala sa umetnikom razmisljala sam o njegovom delu.I zakljucila da je uspeo da stvari magicni predmet kojim se ulazi u bajku.Stocic je toliko mocan,da verujem da cu sledeceg puta kraj njega zateci Alisu,Sesirdziju I Belog zeca kako sa cika Borom piju caj.
Osećala sam kako sa izuzetnom lakoćom osvajam breg.Iza krivine sam ugledala crkvu svetog Teodora kako blješti okupanim jutarnjim suncem.Pozelela sam da zakoračim s one strane gvozdene ograde I u miru se predam molitvi.Ali vrata su bila zaključana.Razočarano sam se okrenula razmišljajući kuda dalje,kad spazih ljupku kućicu blizu crkve.Neodoljivo je podsećala na pribivaliste junaka iz bajke.Mozda na onu u koju je svratio pinokio,gde ga je lutka ucila lepim manirima.
Onda ugledah taj stočić koji mi je privukao pažnju.Bio je mali,okrugao od betona,na jednoj nozi.I ne bi bio nista posebno dam u duh nije udahnuo slikar Bora Subić..Stajala sam ispred kuće I netremice ga posmatrala.Vlasnik me je primetio I posao mi u susret.I on je ranoranilac poput mene sto se ne bi moglo reci za stanovnike ostalih kuca.Ljubazno me je pozvao da pogledam njegovu izlozbu.Sve slike su mozaici.Portret Nikole Tesle,Mona Lize,novi grb grada Vrsca I druge.Cika Bora mi je osvakoj posebno kao objasnjenje sta predstavlja,kad je I kako nastala.
Ali najlepsi utisak na mene je ostavio onaj njegov ljupki stocic.Pravi stocic na pravom mestu.Tezak pedesetak kilograma,stajao je pred kucom prkoseci Kosavi.Ona se dobro namucila ne bili ga oduvala,ali uzalud.Ma koliko se trudila nije ga pomerila ni milimetar.Njegova okrugla ploča kao I nogica bile su oblozene raznim kamencicima u boji.Svaki od njih cika Bora je farbao tako sto je mesao krec,ulje I boje.Stvarao je mozaik.Ta mesavina odolevala je I kisi I snegu.
Zato je malecki sto stajao godinama ne menjajuci izgled.Ako mi ne verujete uverite se sami.Kada sam krenula cika Bora mi je poklonio ruzu iz svoje baste I par sarenih kamencica.Osecala sam se kao Alisa u zemlji cuda jer me je stocic podsetio na onaj iz pomenute bajke.Samo sto nije stakleni.A umesto kolacica na kome pise “pojedi me” na njemu su stajale dve kafe kojom me je slikar posluzio.Dok sam pila I caskala sa umetnikom razmisljala sam o njegovom delu.I zakljucila da je uspeo da stvari magicni predmet kojim se ulazi u bajku.Stocic je toliko mocan,da verujem da cu sledeceg puta kraj njega zateci Alisu,Sesirdziju I Belog zeca kako sa cika Borom piju caj.
Jesen u mom gradu
Dok sam se vracala s' letovanja nazad kuci, znala sam da je u moj grad vec zakoracila ona mracna jesen, i jednostavno deo mene je zeleo da se vise nikada ne vratim. Ali sta je tu je, moramo da se vratimo svojim obavezama, navikama, radu.
Jutro je,budim se, al' u Priboju; i posle mesec dana ponovo sam u svom krevetu na koji nikako da se naviknem. Sunce se stidljivo probija kroz zavesu,kao da i ono govori da ne voli jesen. Sve je uobicajeno za ovo doba godine, tiho.
Posle odredjenog vremena otisla sam da prosetam gradom. Bilo je suvo i pomalo hladno vreme. Nisam sigurna koliko dugo sam setala, onako izmorena od same sebe i od jesenje tmurnosti sela sam na klupu pored reke. Ona je bila u svojoj punoj snazi, mutna, brza i silna. Sada je njeno vreme, ona je sada najbucnija i najmocnija. Pored mene prolaze zaljubljeniparovi,koji su bez obzira na vreme srecni, nasmejanji sa prepoznatljivim sjajem u ocima koji samo ljubav moze da stvori. Magla grli okolna brda i ceo prizor deluje tako nestvarno. Grad kao da se odmara od leta, Sunca i vrucine i sada pocinje vreme harmonije, mira i tisine. Svi se polako zatvaraju u porodicni krug, u toplinu svojih domova, u prijatnu atmosferu stvorenu ljubavlju ukucana i svi prkosimo hladnoci. Sedimo u svojim domovima i punimo srce. To je moj Priboj! Kao sto u malim domovima ima najvise ljubavi,tako u malim gradovima ima najvise harmonije,koju po svemu sudeci donosi jesen.
Mozda je jesen tmurna, siva, hladna, ali za moj grad ona znachi ljubav, toplinu, trajnost. A sta ima lepse od ljubavi, pa makar to znacilo mokre ulice, hladnocu i maglu?!
Jutro je,budim se, al' u Priboju; i posle mesec dana ponovo sam u svom krevetu na koji nikako da se naviknem. Sunce se stidljivo probija kroz zavesu,kao da i ono govori da ne voli jesen. Sve je uobicajeno za ovo doba godine, tiho.
Posle odredjenog vremena otisla sam da prosetam gradom. Bilo je suvo i pomalo hladno vreme. Nisam sigurna koliko dugo sam setala, onako izmorena od same sebe i od jesenje tmurnosti sela sam na klupu pored reke. Ona je bila u svojoj punoj snazi, mutna, brza i silna. Sada je njeno vreme, ona je sada najbucnija i najmocnija. Pored mene prolaze zaljubljeniparovi,koji su bez obzira na vreme srecni, nasmejanji sa prepoznatljivim sjajem u ocima koji samo ljubav moze da stvori. Magla grli okolna brda i ceo prizor deluje tako nestvarno. Grad kao da se odmara od leta, Sunca i vrucine i sada pocinje vreme harmonije, mira i tisine. Svi se polako zatvaraju u porodicni krug, u toplinu svojih domova, u prijatnu atmosferu stvorenu ljubavlju ukucana i svi prkosimo hladnoci. Sedimo u svojim domovima i punimo srce. To je moj Priboj! Kao sto u malim domovima ima najvise ljubavi,tako u malim gradovima ima najvise harmonije,koju po svemu sudeci donosi jesen.
Mozda je jesen tmurna, siva, hladna, ali za moj grad ona znachi ljubav, toplinu, trajnost. A sta ima lepse od ljubavi, pa makar to znacilo mokre ulice, hladnocu i maglu?!
Sanjam
Snovi i stvarnost... Različiti pojmovi, isprepletani i lako stavljeni u centar jedne neraskidive opne... Oni su deo našeg života.
Nekada ni sama nisam sigurna sta je san, a sta su moja razmisljanja...stvarnost.
Nekada sam sigurna da me u snu ocekuje neki novi, drugi, bolji svet. Svet stvoren samo za mene. Svet u kome je svako novo jutro lepo i u kome ne postoji ono sto nije moguce.
Nekada se osećam usamljeno, tužno, nemoćno, daleko, prazno… Tada zelim da pobegnem, da nestanem. Zelim da nestane sve zlo, zelim da sam vetar, da letim, da budem slobodna, da dišem punim plućima, da idem kuda hoću…
Tada sanjam.
Sanjam da letim daleko, do zenice Sunca i tada vidim sve. Razmisljam o nebu, Suncu, pčeli, oblaku, ljubavi, smehu,o velikom, o malom, razmisljam… i nema kraja.
Onda, shvatim da sam ovde, da ne mogu da pobegnem iz svoje koze... Mogu, ali samo na tren. U san.
Onda, gledam u nebo, gledam u zvezde, gledam u Mesec…
Ovaj trenutak je stvarnost, zar ne…?! Trezveno gledam ispred sebe, cvrsto resena da i budna sanjam. Sve one iste, lepe stvari.
Evo, sutra cekam zoru. Cekam novo rađanje Sunca kao da je prvi put. Ja cu ga docekati sa osmehom na licu. Dopusticu mu da me obasja svim svojim sjajem... Sutra, moj zivot kao da ponovo pocinje. Ja sam srecan covek.
Nekada ni sama nisam sigurna sta je san, a sta su moja razmisljanja...stvarnost.
Nekada sam sigurna da me u snu ocekuje neki novi, drugi, bolji svet. Svet stvoren samo za mene. Svet u kome je svako novo jutro lepo i u kome ne postoji ono sto nije moguce.
Nekada se osećam usamljeno, tužno, nemoćno, daleko, prazno… Tada zelim da pobegnem, da nestanem. Zelim da nestane sve zlo, zelim da sam vetar, da letim, da budem slobodna, da dišem punim plućima, da idem kuda hoću…
Tada sanjam.
Sanjam da letim daleko, do zenice Sunca i tada vidim sve. Razmisljam o nebu, Suncu, pčeli, oblaku, ljubavi, smehu,o velikom, o malom, razmisljam… i nema kraja.
Onda, shvatim da sam ovde, da ne mogu da pobegnem iz svoje koze... Mogu, ali samo na tren. U san.
Onda, gledam u nebo, gledam u zvezde, gledam u Mesec…
Ovaj trenutak je stvarnost, zar ne…?! Trezveno gledam ispred sebe, cvrsto resena da i budna sanjam. Sve one iste, lepe stvari.
Evo, sutra cekam zoru. Cekam novo rađanje Sunca kao da je prvi put. Ja cu ga docekati sa osmehom na licu. Dopusticu mu da me obasja svim svojim sjajem... Sutra, moj zivot kao da ponovo pocinje. Ja sam srecan covek.
Ponoc
Ponoc.Vracam se kuci, promrzao I gladan. U autobusu neuobicajena guzva. Nije ni cudno.Napolju je poceo da veje sneg I da duva hladan vetar. Gledam kroz prozor kako promicu zgradei ne prestajem da mislim na krevet I toplu sobu.
Iz razmisljanja me prenu glas: “ E, brate, imas koji dinar”. Okrenuo sam se I ugledao crnpurastog klinca od jedva desetak godina . Bio je prljav,u nekoj kratkoj letnjoh jaknici. Usne su mu pomodrele od hladnoce.Nestrpljivo je poskakivao sa noge na nogu. Gledao me je nezaineresovano.Kao da mu je bilo svejedno da li ce dobiti pare. Izvadio sam deset dinara iz dzepa I pruzio mu. Zgrabio je novac iz moje ruke I promrmljao :”Hvala, brate” I zurno smugnuo u gomilu. Nakon dve stanice, zacuo sam gromoglasni smeh sa zadnje platforme Izdigao sam se na prste I ugledao gomilu momaka kako se smeju onom klincu. Napravili su krug oko njega I terali ga da skace ne bi li dohvatio novcanicu od pedeset dinara. Utom se autobus zausstavio na mojoj stanici I ja sam sisao. Dok su se zatvarala vrata iza mene, cuo sam na moment glas onog decaka: “Ajde brate, sto me mucis.Ako dohvatim,da mi das jos toliko”.
Gurnuo sam ruke dublje u dzepove I uvukao vrat u jaknu. Koracam polako ka kuci dok se ledene pahulje kovitlaju oko mene, a hladan vetar mi unosi nemir u dusu. Pitam se :“ Sta li ce biti sa onim decakom.? Zar zivot prema njemu nije dovoljno surov? Promrzao,gladan,mozda bez roditelja. On sigurno nece u toplom domu kititi jelku I ocekivati poklon u najludjoj noci. I u kakve ljude ce odrasti oni mladici koji su mu se smejali?’
Pozeleo sam da se vratim I izvucem ga iz onog autobusa. Da ga dovedem kuci,obucem nahranim I poklonim mu nesto od svojih starih igracaka. Hladan vetar mi tera suze na oci. Ja cu veceras , I svake sledece veceri spavati u svom toplom krevetu. Okruzen ljudima koji me vole. A on. Mali crnpurasti decak? Sta l ice biti sa njim? Gde li ce on prespavati nocas? Da li ce dobiti onih pedeset dinar? Hoce li uspeti da odraste i otrgne se iz kandzi ulice?
Hoce li.ikada imati lep i dobar zivot?
Davno sam prestao da verujem u Deda-Mraza. A, evo , sada bih voleo da postoji.Da mi ispuni najvecu zelju. Da malom decaku iz autobusa pokloni topli dom.I zaborav. Da zaboravi sve ono ruzno sto mu se dogodilo u zivotu.Da ga sretnem jos jednom i vidim osmeh u njegovim crnim ocima.
Iz razmisljanja me prenu glas: “ E, brate, imas koji dinar”. Okrenuo sam se I ugledao crnpurastog klinca od jedva desetak godina . Bio je prljav,u nekoj kratkoj letnjoh jaknici. Usne su mu pomodrele od hladnoce.Nestrpljivo je poskakivao sa noge na nogu. Gledao me je nezaineresovano.Kao da mu je bilo svejedno da li ce dobiti pare. Izvadio sam deset dinara iz dzepa I pruzio mu. Zgrabio je novac iz moje ruke I promrmljao :”Hvala, brate” I zurno smugnuo u gomilu. Nakon dve stanice, zacuo sam gromoglasni smeh sa zadnje platforme Izdigao sam se na prste I ugledao gomilu momaka kako se smeju onom klincu. Napravili su krug oko njega I terali ga da skace ne bi li dohvatio novcanicu od pedeset dinara. Utom se autobus zausstavio na mojoj stanici I ja sam sisao. Dok su se zatvarala vrata iza mene, cuo sam na moment glas onog decaka: “Ajde brate, sto me mucis.Ako dohvatim,da mi das jos toliko”.
Gurnuo sam ruke dublje u dzepove I uvukao vrat u jaknu. Koracam polako ka kuci dok se ledene pahulje kovitlaju oko mene, a hladan vetar mi unosi nemir u dusu. Pitam se :“ Sta li ce biti sa onim decakom.? Zar zivot prema njemu nije dovoljno surov? Promrzao,gladan,mozda bez roditelja. On sigurno nece u toplom domu kititi jelku I ocekivati poklon u najludjoj noci. I u kakve ljude ce odrasti oni mladici koji su mu se smejali?’
Pozeleo sam da se vratim I izvucem ga iz onog autobusa. Da ga dovedem kuci,obucem nahranim I poklonim mu nesto od svojih starih igracaka. Hladan vetar mi tera suze na oci. Ja cu veceras , I svake sledece veceri spavati u svom toplom krevetu. Okruzen ljudima koji me vole. A on. Mali crnpurasti decak? Sta l ice biti sa njim? Gde li ce on prespavati nocas? Da li ce dobiti onih pedeset dinar? Hoce li uspeti da odraste i otrgne se iz kandzi ulice?
Hoce li.ikada imati lep i dobar zivot?
Davno sam prestao da verujem u Deda-Mraza. A, evo , sada bih voleo da postoji.Da mi ispuni najvecu zelju. Da malom decaku iz autobusa pokloni topli dom.I zaborav. Da zaboravi sve ono ruzno sto mu se dogodilo u zivotu.Da ga sretnem jos jednom i vidim osmeh u njegovim crnim ocima.
Legenda kaze
Legenda kaže da je svet stvorila ljubav, koja je pomirila nepomirljivo i spojila nespojivo Tako je nebu dala postelju da na njoj odmara a zemlji krila da na njima leti, Prošlost secanja da kroz njih traje a buducnost nadu da se iz nje radja Pa je trajanje umnožila kroz dan i noc, dan obasjala suncem a noc okitila zvezdama. I onda stvori coveka i ženu, da se on u njoj ogleda a ona u njemu vecno traje. Onda ljubav sklopi dlanove pa sastavi levu i desnu stranu sveta. Jedna olista a druga procveta i nasta cvet da zauvek seca i NJu i NJega da je ljubav stvorila svet..
Ljubav,jedino lepo i cisto.Ono sto nas vodi,kad razmisljamo srcem,spremni uciniti svaku ludost za voljenu osobu.Ljubav je kada nam neko znaci sve,makar mi njemu ne znacili nista.Ljubav je spremnost da menjamo samog sebe,navike,zivot,tada smo prvi put ono sto do tada nismo bili.Ljubav je kad dajemo sve od sebe,a svakim danom osecamo da imamo da dajemo jos vise,vise...Ispunjava nas,pokrece,borimo se,jaci smo,a nekada nas pravi slabicima.Nekada utice na nas pozitivno i ohrabruje nas,daje volju i zelju za zivotom,a vrlo retko oduzme svu snagu,svaku zelju,kad ostanemo sami,ali i tada nam ostaje ljubav,nadanje,cekamo neko bolje sutra,neku promenu voljene osobe.Nadamo se da ce ljubav isto tako biti pokretac te osobe i navesti je na sve ono o cemu mi sanjamo i za sta zivimo.Ljubav je kada za voljenu osobu cuvamo sve lepe reci,kada otvorimo dusu onako kako nikome nismo,poklonimo svu neznost.Kroz mastu,snove,zelje,jednog obicnog coveka,sa manama,pretvorimo u andjela,velikih belih krila,vecnog cuvara nasih snova.
Mislim da sam uspela da je definišem.
Ljubav,jedino lepo i cisto.Ono sto nas vodi,kad razmisljamo srcem,spremni uciniti svaku ludost za voljenu osobu.Ljubav je kada nam neko znaci sve,makar mi njemu ne znacili nista.Ljubav je spremnost da menjamo samog sebe,navike,zivot,tada smo prvi put ono sto do tada nismo bili.Ljubav je kad dajemo sve od sebe,a svakim danom osecamo da imamo da dajemo jos vise,vise...Ispunjava nas,pokrece,borimo se,jaci smo,a nekada nas pravi slabicima.Nekada utice na nas pozitivno i ohrabruje nas,daje volju i zelju za zivotom,a vrlo retko oduzme svu snagu,svaku zelju,kad ostanemo sami,ali i tada nam ostaje ljubav,nadanje,cekamo neko bolje sutra,neku promenu voljene osobe.Nadamo se da ce ljubav isto tako biti pokretac te osobe i navesti je na sve ono o cemu mi sanjamo i za sta zivimo.Ljubav je kada za voljenu osobu cuvamo sve lepe reci,kada otvorimo dusu onako kako nikome nismo,poklonimo svu neznost.Kroz mastu,snove,zelje,jednog obicnog coveka,sa manama,pretvorimo u andjela,velikih belih krila,vecnog cuvara nasih snova.
Mislim da sam uspela da je definišem.
Ljubav je sloboda
Postanite svesni svoje nesreće i ona će iščeznuti -ustupice mesto sreći. Postanite svesni svog ponosa i on će ustupiti mesto samilosti. Postanite svesni svojih strahova i oni će se rasplinuti - javiće se ljubav. Postanite svesni svojih veza i one će nestati - javiće se sloboda.
Ljubav, sloboda i sreća nisu biljke koje možete uzgajati i obnavljati. Ne možete čak ni znati šta stvarno jesu. Jedino što možete učiniti je da analizirate njihove suprotnosti i tako uočite njihovo iščezavanje.
Treća osobina svetosti je da ne može biti priželjkivana. Priželjkujete li sreću? Automatski postajete napeti sve dok je ne dostignete, i neprestano ste u stanju neza-dovoljenosti. A nezadovoljenost i napetost ubijaju svaku sreću koja vam je obećana. Kada sebi poželite svetost, vi hranite lakomost i ambiciju koje vas čine egoističnim i praznim - sve drugo samo ne svecem.
Blizak neprijatelj ljubavi jeste vezanost. Vezanost se samo pretvara
da je ljubav. Ona kaze: "Volecu te, ako i ti mene volis." To je neka
vrsta trgovine ljubavlju. I onda rezonujemo; "Volecu ovu osobu sve dok
se ona ne promeni. Volecu ovu stvar ako je onakva kakva ja zelim da
bude." Ali to uopste nije ljubav -- to je vezivanje. Postoji velika
razlika izmedju ljubavi, koja dopusta, podstice i ceni, i vezanosti,
koja grabi, zahteva i nastoji da poseduje. Kada vezanost pocnemo da
brkamo sa ljubavlju, ona nas zapravo udaljava od te osobe. Osecamo kao
da nam je ta osoba potrebna da bismo bili srecni. Ovakva vezanost nas
takodje navodi da svoju ljubav nudimo samo odredjenoj vrsti ljudi,
iskljucujuci sve druge.
LJUBAV JE SLOBODA.
Ljubav, sloboda i sreća nisu biljke koje možete uzgajati i obnavljati. Ne možete čak ni znati šta stvarno jesu. Jedino što možete učiniti je da analizirate njihove suprotnosti i tako uočite njihovo iščezavanje.
Treća osobina svetosti je da ne može biti priželjkivana. Priželjkujete li sreću? Automatski postajete napeti sve dok je ne dostignete, i neprestano ste u stanju neza-dovoljenosti. A nezadovoljenost i napetost ubijaju svaku sreću koja vam je obećana. Kada sebi poželite svetost, vi hranite lakomost i ambiciju koje vas čine egoističnim i praznim - sve drugo samo ne svecem.
Blizak neprijatelj ljubavi jeste vezanost. Vezanost se samo pretvara
da je ljubav. Ona kaze: "Volecu te, ako i ti mene volis." To je neka
vrsta trgovine ljubavlju. I onda rezonujemo; "Volecu ovu osobu sve dok
se ona ne promeni. Volecu ovu stvar ako je onakva kakva ja zelim da
bude." Ali to uopste nije ljubav -- to je vezivanje. Postoji velika
razlika izmedju ljubavi, koja dopusta, podstice i ceni, i vezanosti,
koja grabi, zahteva i nastoji da poseduje. Kada vezanost pocnemo da
brkamo sa ljubavlju, ona nas zapravo udaljava od te osobe. Osecamo kao
da nam je ta osoba potrebna da bismo bili srecni. Ovakva vezanost nas
takodje navodi da svoju ljubav nudimo samo odredjenoj vrsti ljudi,
iskljucujuci sve druge.
LJUBAV JE SLOBODA.
Jedva cekam moje selo
Nekako jedva docekam raspust da pobjegnem od graje i izduvnih gasova iz grada.
Dobro imam ja jos svojih razloga zbog kojih volim ici na selo kod mojih bake i deke. Tamo nedaleko od njih zivi Cica Stojan kome takodje preko raspusta dolazi unuka iz Njemacke koja je budi recenu mmmm mm. Nije ja sa sam nesta zagrijan za nju ali volim da pricam sa njom. Pricamo tako o svemu, ja se malo pravim pametan pa citiram Njegosa, ona gleda mene ja njene sise, setamo, uzivamo u ljetnjim danima, pa se malo kao golicamo, a znamo cemu to vodi.
Ipak onda dodje skola ja ostanem suva k....a i tako iz godine u godinu, nadam se da ce se sve to promijeniti ove godine. Volim moje selo, ona su zitnica gradova, koka nosilja, majka i otac drzave i sta sve ne, ipak nadam se da ce se malo promijeniti situacija na selu, sto se mene tice.
Dobro imam ja jos svojih razloga zbog kojih volim ici na selo kod mojih bake i deke. Tamo nedaleko od njih zivi Cica Stojan kome takodje preko raspusta dolazi unuka iz Njemacke koja je budi recenu mmmm mm. Nije ja sa sam nesta zagrijan za nju ali volim da pricam sa njom. Pricamo tako o svemu, ja se malo pravim pametan pa citiram Njegosa, ona gleda mene ja njene sise, setamo, uzivamo u ljetnjim danima, pa se malo kao golicamo, a znamo cemu to vodi.
Ipak onda dodje skola ja ostanem suva k....a i tako iz godine u godinu, nadam se da ce se sve to promijeniti ove godine. Volim moje selo, ona su zitnica gradova, koka nosilja, majka i otac drzave i sta sve ne, ipak nadam se da ce se malo promijeniti situacija na selu, sto se mene tice.
Opis Moje Sestre Sastav
Moja sestra ima dugu plavu kosu koja joj ide do ramena. Ona je od kako je usla u pubertet grozna prema meni. Nekada pomislim da me stvarno mrzi. Ipak ja sam stariji i znam da su to samo prolazne bubice. Mada nekada mi dodje da je mlatnem da se malo smiri jer mi stvarno pokida moje zivce. Necu da ispadne da se mi ne slazemo jer naprimjer zajedno gledamo seriju Rabelde i ona mi govori iako to ja ne zelim sta ce da se desi. Brate mili pusti me sestro da zivim svoj zivot. Ona je debela nije punacka i pomalo zla i ohola.
Ovu temu je napisala Milica i poslala nama.Sve cestitke!
Soba moje bake za doruckom u daljini videla sam staru kucicu moje bake.Odlucila sam da odmah posle dorucka odem tamo. zracak sunca kroz prozor napravio je svetao trag koji je licio na stazu kojom se moze hodati.U kuci prvo me je docekao miris vruuceg hleba.Baka je nesto plela u sobi.Razgledajuci po njenoj sobi ucinilo mi se da sam se vratila u proslost.Carolija je za mene tog trenutka pocela.Hodajuci kroz sobu saplela sam se o gradjene opancice.Ustala sam I nailazim na jednu tkaninu koju je tkala moja baka.Na zidu je stajala jedna sttara slika izvezena na tepisariji.Pogled mi je odlutao ka cosku gde se nalazio jedan stari kovceg.znatizeljno sam ga otvorila da vidim iz grudista u njemu stoji.Uzdah mi se ote iz grudi kada sam ga lagano otvarala I u njemu videla raznih zutih papira,pisama,odela koje se nekad nosilo.Suknje su bile tkane sa prelepim sarama , a kosulje izvezene oko vrata I rukava.Na drvenom stolu stajala je lampa.Jako uzzbudhena upalila sam upaljacem od lampe fitilj.Plamen se razlivao u nekoliko razlicitih boja,koje su podsecale na dugu.Umesto tepiha na podu nije bilo nicega samo utabana zemlja.Sva u cudu sela sam na njen drveni krevet.Nisam mogla da verujem da je umesto duseka na njega postavljena slamarica,na kojoj je baka spavala.Di kreveta je stajao stari kreedenac.U njemu se nalazilo puni casa I starih soljica sa nekakvim cudnim nekadasnjim sarama.Pored ostarelog razlepljenog sporeta iz koga se nazirala vatra, boravio je drven sanduk sa drvima. Posle toga dugo sam razmisljala zasto narod nekad nije imao ,ono sto mi imamo sada.
Ovu temu je napisala Milica Djukic i poslala nama.Sve cestitke!
Moja plava Zvezda Snovi i stvarnost…Razliciti pojmovi,isprepletani i lako stavljeni u centar jedneneraskidive opne…Oni su deo naseg zivota.Nekada ni sama nisam sigurna sta je san,a sta sumoja razmisljanja…stvarnost.Nekada sam sigurna dame u snu ocekuje neki novi,drugi,bolji svet.Svet stvorensamo za mene.Svet u kome je svako jutro lepo i u komene postoji ono sto nije nemoguce.Nekada se osecamusamljeno,tuzno,nemocno,daleko,prazno..Tada zelim da pobegnem,da nestanem negde daleko..Zelim da nestanesve zlo,zelim da sam vetar,da letim,da budemslobodna,da idem kuda god hocu…Tada sanjam.Sanjemda letim daleko…Razmisljam onebu,Suncu,pceli,oblaku,ljubavi,smexu,razmisljam…inema kraja…Onda shvatim da sam ovde,da ne mogu da pobegnem iz svoje koze..Mogu,ali samo na tren.Usan.Onda,gledam u nebo,gledam u zvezde i pomislimkako je jedna od njih moja plava zvezda koja me posmatra i strpljivo ceka da je pronadjem…
Ovu temu je napisao Fatmir i poslao nama.Sve cestitke!
Moje Drugarstvo Rodzen sam u periferiji grada u najboljim mestima od sveta. Imam svoe drustvo, od detinstva kojim sam se druzio svako ga dan a i imam i u svojoj domovini gde zivim, i imam uskoli u kojoj idem zove se J.J.Zmaj rodzen sam 12.12.2000 godine stekao sam znaj nje od uciteljice koja nas je ucila zvala se je Ajsa Kadric. Od najbo ljih uciteljica je bila ona kada je trebalo da ide upenziju napustila nas je i otisla dosla je jedna uciteljica koju sam najvise mrzeo na svetu. Moj najbolji drug se zvao Dzemil Niksic sa njim sam mogao pric ati o svojim tajnjama i osvacemu.